21.02. OTVARAMO SEDMICU MATERNJEG JEZIKA POD MOTOM: “O bosanskom – na bosanskom”

OTVARAMO SEDMICU MATERNJEG JEZIKA POD MOTOM:

“O bosanskom – na bosanskom”

Piše: Selma Kavazović

                                                           O BOSANSKOM, NA BOSANSKOM

Moj maternji jezik je oduvijek bio bosanski, makar se on ponekad u prošlosti i drugačijim imenom zvao. Kažem, otkako za sebe znam, da ga slušam, učim, njegujem, ali najviše od svega, volim. On je za mene jedna nepresušna riznica ljepote, iz koje svi mogu uzimati koliko im treba, a da se nikada ne prazni i ne troši, nego naprotiv, širi i bogati. Tu ljepotu čine lijepe bosanske riječi, a riječima možemo svašta!!! Riječi mogu liječiti, ali i zatrovati. Mogu život udahnuti, ali i smrt skriviti. Ipak, najljepše je voljeti riječima. Kaže se – „Lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.“ Volim slušati i čitati lijepe bosanske riječi. One se mogu čuti u sasvim običnim situacijama ili pročitati u bogatoj književnoj baštini naših pisaca. Pisali su i dijaci, ali i zaljubljeni mladići. Tako je jedan Bošnjak Adil koji se nekada davno zaljubio u lijepu Maru ispjevao prvu sevdalinku, a jedan Mehmed otpjeva: „Ah, nevista, duša moja…“

Moj bosanski, koji pokušavam dočarati, je lijepa riječ kojom me moja majka ispraća iz kuće, govoreći: „Sretno, sine!“, iako sam kćerka. Bosanske su i lijepe riječi prijateljice: „Danas si mi plaha nešto!“ A brzi je bosanski odgovor: „Ureći ćeš me, jaranice moja. Hoćemo li kahvenisati?!“

A ako pažljivo slušamo, možemo čuti starog bosanskog djedu kako hvali svoje unuče riječima: „Ma naučio je k'o hafiz.“  Djedo će dodati da je jednom nogom zakoračio u kabur i požaliti se kako danas nije lijep vakat.

Opet, poslušamo li mlađi svijet, čut ćemo kako se on bori za dobijanje vize, da je neko živa enciklopedija, da neko priča kao da je progutao gramofonsku ploču i još mnogo zanimljivih bosanskih,  jezički duhovitih kreacija.

Moj bosanski je i sevdalinka koju pjevušim dok obavljam neki dosadan posao: „Snijeg pade na behar na voće, neka ljubi ko god koga hoće…“ Pjevam, a razmišljam – ma neka se ljubi i voli. Neka moje Bosne i Hercegovine, neka moje sevdalinke i moga bosanskoga. Pa nastavljam: „Ako neće, nek se ne nameće, od nameta, nema selameta…“ I kako bi bilo selameta od nameta, nema mira od prisile i stege?!  Iiiih, kako to sevdalinka sevdiše i isevdiše.

Ima li ljepše pjesme, ljepše zemlje i ljepšeg jezika??!

 Samo pažljivo slušaj, naokolo gledaj i – Čitaj, čitaj i čitaj!!! Sve će ti se kazati. Tako ćeš u blizini vidjeti stećke koje ni Evropa nema, a na jednom od njih pročitah: „Ja sam bio kao vi, a vi hoćete biti kao ja.“ Čarobna mi ovdje dođe ta bosančica i bosanski na njoj. Na bosančici je i Povelja Kulina bana u kojoj se lijepim bosanskim, od bosanskog bana i zemlje Bosne odašilju riječi veličine i ponosa, miroljubivosti i gostoprimstva: „Ja, ban bosanski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam…“

Kažem da uvijek učim i čitam bosanski i nikad ga nisam do kraja naučila i pročitala…Kako bih kada kraja nema spisku bosanskih pisaca, djela, riječi…U vidokrugu započeh sa stećcima, a moram spomenuti i učenog Bašeskiju. On je rekao – da sve što se zapiše ostaje, a što se pamti iščezne. Tvrdio je da je bosanski jezik ljepši i bogatiji od arapskog i turskog, navodeći primjere i izraze kojima to potkrepljuje. Moram spomenuti i ime – Hasanaginica, to je ona plemenita majka i aginica kojoj srce prepuknu od ljubavi za evladom, od sudbinskog udesa kakvi su česti u Bosni, o njoj se ispjeva balada. Kada njene stihove posluša Evropa, ona zanijemi pred ljepotom jezika i umijećem pjevanja o jednom vremenu, jednoj ženi i njenom svijetu. Naumpadne mi i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Svoje Narodno blago započeo je anegdotom o mravu koji je krenuo na hadždž. Najvjerovatnije da mrav nije stigao na Sveto mjesto, ali je rekao da je važan nijet. Ljubušak je sličan mravu, samo, on je bio putnik na jezičkom putu i postao svijetao primjer borbe za svoj jezik, za naš bosanski jezik. Na bosanskom su i Zeleno busenje, Ponornica, Ugursuz, Tvrđava, Derviš i smrt, Kameni spavač, Zašto tone Venecija… i nigdje kraja djelima, Bosni i bosanskome.

Nabrojat ću još neka imena koja raznježe moju merhametli dušu kad pišem bosanski, kad ga govorim, kad ga hvalim –  Djevena, Radoje, Omer i Merima, Matija Divković, Alberto Fortis, Benjamin Kalaj, Fejzo Softa… i negdje moram stati, a kraj nije.

Dok se bosanskim govori, dok se bosanskim piše, dok se bosanski čita, bit će Bosne i Bosanaca i Hercegovaca. Od Kulina bana – do kijametskog dana